"Tata domaćica", Nadja Gluhačević (6.a)
Život „tate domaćice“ nije lak.
Moj tata nije obični tata, on je „tata domaćica“. Grubo tokarsko radno odijelo zamijenio je mekom maminom pregačom. Mama svaki dan odlazi na posao, a brata i mene ostavlja doma s tatom. Tati to nije baš drago jer mora mnogo čistiti po kući. Brat mu svojim nepodopština u tome ne pomaže, a problem je i što je često gladan te traži da mu tata spravlja jesti.
Teško je izdvojiti jedan dan u životu mog tate domaćice, ali probat ću vam ispričati o tom danu. Subota i tatin rođendan. Tog je dana tata odlučio malo duže ostati u krevetu, no nije znao da se brat već probudio i otišao u kuhinju gdje je u potrazi za doručkom otvorio sve teglice, prosuo mlijeko, a, najgore, i štednjak uključio. Umjesto budilice, tatu je probudio kućni protupožarni alarm. Spretni tata potrčao je u kuhinju te spasio stvar. Kada je odahnuo, ugledao je moj „subotnji kozmetički salon“. Danas se baš naša mačka našla na redu za uređivanje te su joj roze mašne baš dobro pristajale. Nakon što je razgovarao s nama o uključivanju štednjaka i o igranju sa životinjama, na njegovu se licu mogao vidjeti umor. Tata je, kao i svaki dan, odlučio nastaviti se igrati i zabavljati s nama jer tako smo i mi i kuća sigurniji. U podne je stavio brata na spavanje, a potom se hitro uputio u kuhinju kako bi ručak bio gotov kada mama stigne s posla. Pomogla sam mu u pripravi ručka iako mi se na njegovu licu učinilo kao da zapravo mnogo ne pomažem svojim rasipanjem mrvica po kuhinji. Za ručkom je mama iz hladnjaka izvadila čokoladnu tortu za tatu jer ipak tu najviše voli. I ipak mu je danas rođendan. Iako se činilo da smo zaboravili njegov rođendan, to nije tako. Pokloni koje smo mu pripremili to su mu pokazali. Od mame i brata dobio je šalicu na kojoj je pisalo ,,TATA DOMAĆICA“, a od mene je dobio plakat „NAJBOLJI TATA NA SVIJETU“. Tata se obradovao poklonima i činjenici da nismo zaboravili njegov rođendan. Umor se više nije mogao vidjeti na njegovu licu, tj. tata je bio toliko sretan da sam bila sigurna da je on i najsretniji tata na svijetu. Nije se više ni ljutio što ga zovemo „tata domaćica“ jer je shvatio da je poseban i da se po svojoj ulozi razlikuje od ostalih očeva. Pjevušeći je raspremio stol.
Ostatak dana bio je uobičajeno nestašan, no kada smo tatu na „ušuškavanju“ u krevet upitali bi li se radije vratio na posao, tata je odlučno rekao: „NE!“ Vidjelo se to i u njegovim očima.
Slavonija I. |
Slavonija II. |
Slavonijo srce moje
tebe krase šume tvoje. Rijeka Sava uvijek blista Slavonija uvijek ista. Tebe krase žitna polja najljepša si Slavonijo moja. Duge njive, polja ravna Slavonijo naša slavna. Slavonci se ponose i Slavoniju u srcu nose. Tamburica svira, kolo sitno veze, idu konji i slavonske čeze. Pokladno se veće sprema, Slavoniji ravnog nema. Slavonijo moja divna u tebi se život sniva. Slavonija stala u dva reda ni Njemačka bolje ne izgleda. Andrea Čolić, 6.c |
Slavonijo moja ravna
ti ćeš uvijek biti slavna. Guste šume, duge njive Slavonije moje mile. Rijeka Sava kraj nje teče Slavonija - lijepo cvijeće. Slavonijo moja draga, tebe u srcu nosim sada. Slavonijo, evo zima stiže svi smo tebi sada bliže. Slavonijo lijepa mila, sve si ljude ugostila. Suhi pršut, kulen ljuti, Slavonci su ponosni ljudi. Slavonijo u srcu te nosimo i svugdje se s tobom ponosimo. Slavonijo zemljo naša draga, ti si nama ljubav i snaga. Andrijana Čolić, 6.c |
Vukovar: zašto ga toliko volim
|
Šerenilo Božića
Kad dođe Božić, sve se bijeli i to djecu veseli. Djeca trče van da se igraju dok roditelji odmaraju. Kada mama u kuću pozove djecu, oni dođu i donesu sreću. Obitelj se cijela zajedno druži dok Djed Božićnjak poklone služi. Sretan Božić on vam želi. učenik 8. razreda |
Radost Božića!
Došao je advent i čekam Badnji dan, da ukrasim bor i poklone da dam. Sve je ukrašeno, svijetli, svaka kuglica sija kao da želi reći: "Božić je vrijeme ljubavi i mira." Svi molimo Boga za zdravlje i sreću, darujemo jedni druge i radosno palimo svijeću. Poslije večere u crkvu idemo, da radosno Božić sa svima slavimo. Na Božić se sretni budimo, čestitati jedni drugima želimo, poklone sretni gledamo i u Crkvu se spremamo. Jelena Babić, 8.c |
NASILJE MEĐU DJECOM – 6 PITANJA I ODGOVORA POMOĆI I SAMOPOMOĆI
NASILJE MEĐU DJECOM – JE LI SVE VEĆ REČENO ILI OVA TEMA ZAHTIJEVA JOŠ POJAŠNJENJA
___________________________________________________________________________
Svako jutarnje ustajanje iz kreveta, svako razmišljanje, svako pisanje, svaki život… zahtijeva odgovor na šest temeljnih pitanja: što, tko, kada, gdje, kako i zašto. Iako se o temi nasilja neprestano govori te iako se čini da je opća osviještenost o ovoj problematici velika, sigurno još uvijek ima onih koji se ujutro ustaju iz kreveta postavljajući si spomenuta pitanja o nasilju. Ovo su odgovori na ta pitanja koji (ti) možda mogu pomoći.
__________________________________________________________________________
Što?
Nasilje je česta pojava među mladima, zapravo, nasilje se najčešće i događa u školskom razdoblju čovjekova života, no to što je česta, ne znači da je i ispravna. Učitelji, brošure, plakati i stranice pomoći uče nas kako se o nasilju govori kada jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada i ozljeđuje drugo dijete. Slučajevi fizičkog nasilja lakše se prepoznaju, no oblici nasilja među djecom jesu i psihička i emocionalna verbalna nasilja. Ponižavanje, naređivanje, zastrašivanje, ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, izrugivanje, ismijavanje – sve je to nasilje.
Tko?
Nasilnici i žrtve.
Žrtva je uglavnom povučena i mirna osoba koja nije dovoljno snažna boriti se s nasilnicima. Nasilnici – oni koji zapravo nemaju konkretan razlog zbog kojeg čine nasilje. Neki vršnjaci rade to kako bi zabavili sebe i druge misleći da svojim ispadima „ispadaju“ zanimljivi. Ili je zapravo i njima potrebna pomoć? Neka djeca uznemiravaju drugu djecu kako se ne bi primijetilo da njih nešto muči, da imaju probleme, pa zlostavljajući druge, skrivaju vlastitu bol. Djeca-žrtve ne izazivaju nasilnike i ne daju povod, najčešće se samo nađu na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Dok se nasilje odvija, oni koji ga provode „hrane se“ mišlju da su „glavni“ u društvu; bitno im je da se dobro zabave ponižavajući druge, slabije od sebe. Nitko u tom trenutku ne razmišlja kako se žrtva nasilja osjeća i nitko ne staje u obranu žrtve. Tu dolazimo do one treće skupine – promatrači nasilja. Djeca-svjedoci nasilja često zanemaruju to što vide, smatraju da to nije njihov problem. Jesu li i oni u strahu ili ih samo nije briga? No hoće li se i oni sutra probuditi s istim ili sličnim problemom pa će trebati podršku i pomoć?
Gdje i kada?
Školske prostorije, kao što su dvorana za tjelesni, svlačionica, hodnici, ali i školska i mjesna igrališta, kao i suvremene digitalne platforme – zone su nasilja. U većini slučajeva nasilje se događa kada se primijeti da je žrtva bespomoćna. Događa se u onim trenucima kada je nasilnik „raspoložen za zlostavljanje“. Zapravo, rekla bih da ne postoji određeno vrijeme kada se nasilje događa. Nasilje se događa neprestano, problem je samo u tome jesu li svi sudionici nasilje i prepoznali.
Kako i zašto?
Zašto? Koji je povod nasilnicima? S kojim pravom nasilnici provode nasilje? Zašto žrtve i promatrači šute? Zanima li koga KAKO se žrtva osjeća?
Žrtva se u tom trenutku osjeća bespomoćno, usamljeno, poniženo… Osjećaj usamljenosti javlja se kada vidi da nitko nije uz nju i ne brani je. Težak je to osjećaj, kada vidiš da imaš toliko ljudi oko sebe, a nitko te ne podržava. Strah od suprotstavljanja javlja se upravo zbog usamljenosti. Žrtve su svjesne da, ako progovore i suprotstave se, neće uspjeti sami izaći na kraj sa zlostavljačima.
Učestalo zlostavljanje može narušiti žrtvino zdravo mentalno stanje. Nismo svi jednako jaki nositi se s pritiskom. Osjećaj tuge i jada ima mnogo svojih ponora. Gdje je čija granica izdržljivosti, teško je pretpostaviti. Jesi li spreman/spremna iskušavati te granice?
Za sve postoji rješenje, nekada je lako doći do njega, a nekada se samo čini nemogućim izaći iz mučne situacije u kojoj se nalazimo. Svakako je potrebno učiniti nešto. Najmanje što možemo učiniti za žrtve nasilja jest stati uz njih i dati im podršku. Moramo biti svjesni koliko naša riječ podrške može značiti nekome. Pomoći prepoznati i prijaviti nasilje. Povjeriti se roditeljima. Roditelji će ostati smireni i neće reagirati pretjerano, ljutnja i bijes emocije su koje ne vode do dobrog rješenja situacije. Povjeriti se djelatnicima škole. Zajedničkim snagama pronaći će se mirno i sigurno rješenje jer nasilje se nikada ne rješava nasiljem, stoga neka (ti) to ne bude opcija rješenja problema. Prijatelji, roditelji, učitelji, stručne službe i institucije – njima se povjeri. Prijavi nasilje, zaštiti sebe i druge!
___________________________________________________________________________
Tko si (ti)? Nasilnik, žrtva ili promatrač?
Gdje i kada si se u ovom tekstu pronašao?
Zašto činiš/trpiš/šutiš nasilje? Kako ćeš sebi ili drugome pomoći?
Što ćeš učiniti ili što više nećeš činiti?
Ako si (ti) žrtva – prijavi nasilje. Ako si (ti) promatrač – pomozi reagirati na pravi način, sutra se to tebi može dogoditi. Ako si (ti) nasilnik – prestani činiti nasilje, ne iskušavaj granice i ne narušavaj tuđe zdravlje, potraži pomoć.
___________________________________________________________________________
SELMA GLUHAČEVIĆ, 8.a
Kako bih se osjećala da živim u getu ili logoru?
Vjerojatno bih se teško priviknula na te uvjete jer su jako teški za život. Mislim da većina ljudi dok su bili tamo pitali su se što su oni pogriješili u životu da ih se tako muči. U takvim situacijama cijelo vrijeme krivicu stavljaš na sebe iako ti uopće nisi kriv. Jer postoje ljudi koji su psihopate i uživaju dok se netko muči i pati,a zapravo se u većini slučaja na kraju to vrati i njima. Što se tiče pitanja kako bih se ja osjećala, mislim da bi se grozno osjećala zbog toga i iskreno mislim da je možda bolje umrijeti nego da te oni muče. Lorena Šimić, 8.c Kako bih se ja osjećao da živim u getu ili u logoru? Jako bih se teško privikao na takve uvjete. Dosta ljudi koji su bili tamo su se zapitali što su učinili da ih se na ovakav način muči. Tamo postoje ljudi (psihopati) koji uživaju dok nekoga muče. Ja bih se osjećao jako poniženo i prije bih volio da me odmah ubiju nego da me tako muče kao te nevine ljude. Luka Lucić, 8.c |
Kako bih se ja osjećala da živim u getu?
Život u getu se za Židove može jedva nazvati životom zbog svih nepravdi koje im se nanose svakodnevno. Svi smo mi isti jer smo svi ljudi. Razlikuju nas samo naši postupci. Mnogim obiteljima sigurno nije svejedno gledati kako se određeni ljudi u ovom slučaju Nijemci ponašaju prema njihovim bližnjima i poznanicima, isto kao što bi bilo i meni da tamo živim. Bilo bi mi teško, jer znam da smo svi isti, samo što su neki dobili posebne ovlasti kojima su sebe uzvisili tako što ponižavaju druge ljude svojim izmišljenim zakonima. Mogu zamisliti sebe kako u getu, mjestu gdje mogu otići u trgovinu samo u vrijeme kada mi je dozvoljeno samo zato što nisam Nijemac. Imala bih osjećaj kao da sam nečiji zarobljenik i da neko upravlja sa mnom. Ili, kada bi se našla u situaciji da prolazim pored Nijemca da mu se moram s poštovanjem maknuti u stranu, a on, da meni ne mora iskazati poštovanje što je nepravedno s mnogih strana. Dodatno, još što nacistički vojnici inzistiraju podizanje šešira u znak pozdrava a tako se odnose prema Židovima da s takvim postupcima ne zaslužuju ni pozdrav. Život tamo bi mi bio mnogo težak jer bih imala osjećaj da znam što je pravedno, ali s time ne mogu postići nikakvu pravdu kojom bih pomogla i sebi i ostalim ljudima koji žive u nepravdi.
Kristina Sluganović, 8.c
Život u getu se za Židove može jedva nazvati životom zbog svih nepravdi koje im se nanose svakodnevno. Svi smo mi isti jer smo svi ljudi. Razlikuju nas samo naši postupci. Mnogim obiteljima sigurno nije svejedno gledati kako se određeni ljudi u ovom slučaju Nijemci ponašaju prema njihovim bližnjima i poznanicima, isto kao što bi bilo i meni da tamo živim. Bilo bi mi teško, jer znam da smo svi isti, samo što su neki dobili posebne ovlasti kojima su sebe uzvisili tako što ponižavaju druge ljude svojim izmišljenim zakonima. Mogu zamisliti sebe kako u getu, mjestu gdje mogu otići u trgovinu samo u vrijeme kada mi je dozvoljeno samo zato što nisam Nijemac. Imala bih osjećaj kao da sam nečiji zarobljenik i da neko upravlja sa mnom. Ili, kada bi se našla u situaciji da prolazim pored Nijemca da mu se moram s poštovanjem maknuti u stranu, a on, da meni ne mora iskazati poštovanje što je nepravedno s mnogih strana. Dodatno, još što nacistički vojnici inzistiraju podizanje šešira u znak pozdrava a tako se odnose prema Židovima da s takvim postupcima ne zaslužuju ni pozdrav. Život tamo bi mi bio mnogo težak jer bih imala osjećaj da znam što je pravedno, ali s time ne mogu postići nikakvu pravdu kojom bih pomogla i sebi i ostalim ljudima koji žive u nepravdi.
Kristina Sluganović, 8.c
FIĆUK S KLUPE
____________________________________________________________________
ili o feminizmu
___________________________________________________________________________
Definicija i aktualnost feminizma
Mnogi misle kako je feminizam pokret protiv muškaraca. Također se često pogrešno smatra da svi koji podržavaju feminizam – mrze muškarce. Definicija kaže kako je feminizam pokret za izjednačenje prava muškaraca i žena. I ne, time se ne smatra da su žene i muškarci isti, jer nisu isti, nego da imaju jednake prilike i jednaka prava. Feminizam pokušava normalizirati prirodne stvari. Uspostaviti ravnotežu međusobnog podržavanja, neovisno o spolu, ali i spolnoj orijentaciji, načinu života… višku ili manjku kilograma, imanju i neimanju strija i celulita… Feminizam proširuje svoje područje djelovanja na mnoge životne sfere.
Pitanje koje se danas najčešće postavlja u vezi s feminizmom jest: „Što će nam feminizam danas?“ Pogrešno se misli kako je borba za ravnopravnost spolova – stvar prošlosti. Smatra se kako su prošla vremena u kojima žene ne mogu raditi određeni posao zato što su žene. Možda to i jest tako, no mnogo je toga još uvijek nejasno ili pogrešno definirano. Da ne govorimo kako još uvijek postoje neki dijelovi svijeta i zemalja u kojima žene ne mogu spavati u kući za vrijeme menstrualnog ciklusa, nego spavaju u staji jer ih starješine i „glave“ kuće smatraju nečistima, prljavima. Tu su i neki, kako će ih neki okarakterizirati – „lakši“ slučajevi i primjeri uređenja prema kojima žene ne mogu posjedovati imovinu, ne smiju voziti automobil i sl. Mnogi će opet odmahnuti rukom i reći kako su to neki drugi, daleki svjetovi i da kod nas i u ovo vrijeme gotovo da nema slučajeva spolne neravnopravnosti, pogotovo među mlađom populacijom kojoj pripadamo, primjerice, moji vršnjaci i ja.
Ja feministica
U mom razredu ja slovim kao feministica i ona koja često istupa i ukazuje na određene rodne neravnopravnosti. Tiha sam, mirna i povučena učenica (time sam pobila i još jednu predrasudu o feministicama kao glasnim i nametljivim djevojkama/ženama) koja samo smatra kako još uvijek trebamo djelovati i ukazivati na rodne razlike. Koliko puta čujemo/pročitamo/saznamo o osuđivanju djevojčica/žena na osnovi toga što su obukle, a koliko za dječake/muškarce? Na čijoj su „strani“ statistički podaci nasilja u obitelji ili školi? Koliko puta čujemo da je žena ili više njih pratilo muškarca do kuće? Koliko puta čujemo da se dječake ogovara zbog toga što se nisu počešljali ili obrijali?
____________________________________________________________________
ili o feminizmu
___________________________________________________________________________
Definicija i aktualnost feminizma
Mnogi misle kako je feminizam pokret protiv muškaraca. Također se često pogrešno smatra da svi koji podržavaju feminizam – mrze muškarce. Definicija kaže kako je feminizam pokret za izjednačenje prava muškaraca i žena. I ne, time se ne smatra da su žene i muškarci isti, jer nisu isti, nego da imaju jednake prilike i jednaka prava. Feminizam pokušava normalizirati prirodne stvari. Uspostaviti ravnotežu međusobnog podržavanja, neovisno o spolu, ali i spolnoj orijentaciji, načinu života… višku ili manjku kilograma, imanju i neimanju strija i celulita… Feminizam proširuje svoje područje djelovanja na mnoge životne sfere.
Pitanje koje se danas najčešće postavlja u vezi s feminizmom jest: „Što će nam feminizam danas?“ Pogrešno se misli kako je borba za ravnopravnost spolova – stvar prošlosti. Smatra se kako su prošla vremena u kojima žene ne mogu raditi određeni posao zato što su žene. Možda to i jest tako, no mnogo je toga još uvijek nejasno ili pogrešno definirano. Da ne govorimo kako još uvijek postoje neki dijelovi svijeta i zemalja u kojima žene ne mogu spavati u kući za vrijeme menstrualnog ciklusa, nego spavaju u staji jer ih starješine i „glave“ kuće smatraju nečistima, prljavima. Tu su i neki, kako će ih neki okarakterizirati – „lakši“ slučajevi i primjeri uređenja prema kojima žene ne mogu posjedovati imovinu, ne smiju voziti automobil i sl. Mnogi će opet odmahnuti rukom i reći kako su to neki drugi, daleki svjetovi i da kod nas i u ovo vrijeme gotovo da nema slučajeva spolne neravnopravnosti, pogotovo među mlađom populacijom kojoj pripadamo, primjerice, moji vršnjaci i ja.
Ja feministica
U mom razredu ja slovim kao feministica i ona koja često istupa i ukazuje na određene rodne neravnopravnosti. Tiha sam, mirna i povučena učenica (time sam pobila i još jednu predrasudu o feministicama kao glasnim i nametljivim djevojkama/ženama) koja samo smatra kako još uvijek trebamo djelovati i ukazivati na rodne razlike. Koliko puta čujemo/pročitamo/saznamo o osuđivanju djevojčica/žena na osnovi toga što su obukle, a koliko za dječake/muškarce? Na čijoj su „strani“ statistički podaci nasilja u obitelji ili školi? Koliko puta čujemo da je žena ili više njih pratilo muškarca do kuće? Koliko puta čujemo da se dječake ogovara zbog toga što se nisu počešljali ili obrijali?
Zašto fićukaš?
Koliko smo puta čuli/vidjeli/svjedočili sceni djevojčica koje sjede na klupi i fićukaju za dečkima te im dobacuju „prigodne“ komplimente? Mnogo je češći scenarij u kojem dečki to čine; barem je to svakodnevna scena ispred moje škole, zgrade… a s toliko mnogo značenja za nečije samopouzdanje i sliku o sebi. O tim i nekim drugim, reći će neki, „bezazlenim“ situacijama izjasnili su se učenici moje škole u anonimnoj anketi. U anketi su sudjelovali učenici 7. i 8. razreda, njih 53. Od toga 24 dječaka i 29 djevojčica. Dječaci, i to 83 % njih, izjasnili su se da se nikada nisu susreli s oblikom diskriminacije na temelju spola, dok je to isto „zaokružilo“ svega nekoliko djevojčica. Djevojčice tako navode da se redovito susreću s ogovaranjem, komentiranjem izgleda i odjeće, odmjeravanjem, dobacivanjem... Od nekih konkretnih situacija djevojčice često navode fićukanje s klupe kao prema njima neugodan oblik odnošenja u kojem se osjećaju neravnopravno i manje vrijedno (više od 50 % ispitanica), a iskrene su neke učenice pa navode i štipkanje i gurkanje kao scene u kojima se osjećaju poniženo, nesretno.
Možda se nekomu čini da to „fićukanje“ i nije velika stvar, ali treba obratiti pozornost i na takvo što jer neprimjeren je to i krajnje neugodan oblik izražavanja koji zasigurno povrijedi. Zašto fićukaš? Što želiš reći? Priđi djevojci i udijeli joj jasan i privatan kompliment.
Fićuk po fićuk do promjene
Anketa provedena u mojoj školi i učenicima predstavljeni rezultati ankete možda nisu promijenili mnogo, no ako je samo jednom pojedincu ukazala na pogreške koje čini ili jednoj djevojčici pokazala da je u redu da ti to smeta, onda je bila uspješna. Od mladih se dana uči rodno pravilnom ponašanju. Nije tu riječ i o nekom velikom feminizmu, ali jest o mom malom doprinosu toj još uvijek velikoj potrebi. Fićuk po fićuk do promjene.
Sandra Zelić, 8.a
Koliko smo puta čuli/vidjeli/svjedočili sceni djevojčica koje sjede na klupi i fićukaju za dečkima te im dobacuju „prigodne“ komplimente? Mnogo je češći scenarij u kojem dečki to čine; barem je to svakodnevna scena ispred moje škole, zgrade… a s toliko mnogo značenja za nečije samopouzdanje i sliku o sebi. O tim i nekim drugim, reći će neki, „bezazlenim“ situacijama izjasnili su se učenici moje škole u anonimnoj anketi. U anketi su sudjelovali učenici 7. i 8. razreda, njih 53. Od toga 24 dječaka i 29 djevojčica. Dječaci, i to 83 % njih, izjasnili su se da se nikada nisu susreli s oblikom diskriminacije na temelju spola, dok je to isto „zaokružilo“ svega nekoliko djevojčica. Djevojčice tako navode da se redovito susreću s ogovaranjem, komentiranjem izgleda i odjeće, odmjeravanjem, dobacivanjem... Od nekih konkretnih situacija djevojčice često navode fićukanje s klupe kao prema njima neugodan oblik odnošenja u kojem se osjećaju neravnopravno i manje vrijedno (više od 50 % ispitanica), a iskrene su neke učenice pa navode i štipkanje i gurkanje kao scene u kojima se osjećaju poniženo, nesretno.
Možda se nekomu čini da to „fićukanje“ i nije velika stvar, ali treba obratiti pozornost i na takvo što jer neprimjeren je to i krajnje neugodan oblik izražavanja koji zasigurno povrijedi. Zašto fićukaš? Što želiš reći? Priđi djevojci i udijeli joj jasan i privatan kompliment.
Fićuk po fićuk do promjene
Anketa provedena u mojoj školi i učenicima predstavljeni rezultati ankete možda nisu promijenili mnogo, no ako je samo jednom pojedincu ukazala na pogreške koje čini ili jednoj djevojčici pokazala da je u redu da ti to smeta, onda je bila uspješna. Od mladih se dana uči rodno pravilnom ponašanju. Nije tu riječ i o nekom velikom feminizmu, ali jest o mom malom doprinosu toj još uvijek velikoj potrebi. Fićuk po fićuk do promjene.
Sandra Zelić, 8.a